Izbor sistema za proizvodnju električne energije povezanog na mrežu

Nakon implementacije projekta elektroenergetskog sistema priključenog na mrežu, on počinje da ulazi u fazu projektovanja i implementacije. Dizajn sistema za proizvodnju električne energije povezan s mrežom postavlja veće zahtjeve za kontrolu troškova. Trenutno postoje dvije metode za cijenu i efikasnost sistema za proizvodnju električne energije povezanog s mrežom. Jedna je efikasna modularna proizvodna linija koja koristi komponente velike snage za smanjenje troškova podrške i rada; Druga opcija je preklapanje modula, povećanje omjera između modula i pretvarača, maksimiziranje izlazne snage invertera i smanjenje troškova pretvarača, AC kablova, razvodnih ormara i transformatora za povećanje. Obje opcije imaju svoje prednosti, ali nisu sigurne i treba ih sveobuhvatno razmotriti, pažljivo izračunati i pronaći ekonomsku ravnotežu. Proizvodnja fotonaponske energije povezana na mrežu, ako su ista komponenta energije i drugi uslovi isti, proizvodnja energije je slična, ali ako je isti broj modula instaliran u istom području, koristeći neefikasnih 250W ili efikasnih 3W, početni troškovi zagrada , temelji, kablovi, radna snaga itd. u sistemu su isti. Stoga će prosječna jedinična investicija efektivnih modula biti niža od prosječne pojedinačne investicije neefikasnih komponenti. Osim početnih troškova, efikasne komponente mogu smanjiti i troškove zemljišta.

Sa poboljšanjem efikasnosti baterija, zahtjevi za kvalitetom materijala, performansama, preciznošću opreme i tehnologijom za fotonaponsku proizvodnju električne energije povezanim s mrežom su značajno povećani, što će neizbježno povećati troškove proizvodnje. Stoga je cijena modula visoke efikasnosti veća od cijene tradicionalnih modula. Kako bi se razjasnio utjecaj visokoefikasne modularne tehnologije na cijenu električne energije po kilovat satu, mjerena je osjetljivost povećanja snage i promjene cijene modula na cijenu kilovat sata.

Principi sistema za proizvodnju električne energije povezanog na mrežu

Ako se svjetlost ozrači na solarnu ćeliju, ona se apsorbira na međusloju, a fotoni sa dovoljnom energijom mogu pobuditi elektrone iz kovalentnih veza u silicijumu P-tipa i silicijumu N-tipa. Prije rekombinacije, elektroni i rupe u blizini sučelja bit će razdvojeni električnim poljem prostornog naboja, a elektroni će se kretati u pozitivno nabijenu N regiju, dok će se rupe kretati u negativno nabijenu P regiju.

Kroz razdvajanje naboja sloja sučelja, stvara se vanjski mjerljivi napon između P i N regiona. U ovom trenutku, elektrode se mogu dodati na obje strane silikonske pločice i spojiti na voltmetar. Za solarne ćelije kristalnog silicija, tipičan napon otvorenog kola je 0.5-0.6V. Što više parova elektronskih rupa generira svjetlost u sloju sučelja, to je struja veća i više svjetlosne energije apsorbira sloj međusloja, što rezultira većom površinom sloja sučelja, tj. baterije, što je veća struja generirana u solarnim ćelijama.

Postoje dva načina za sisteme za proizvodnju električne energije povezane s mrežom, jedan je fototermalna konverzija, a drugi direktna fotoelektrična konverzija.